Iako se o srpskom biznismenu mnogo pričalo zadnjih nekoliko dana, s obzirom na to da ga je Severina u potpunosti izvukla iz kolike-tolike anonimnosti koju će rijetko više imati, srpski tabloid Svet donosi još zanimljivih 'mračnih tajni' ovog srpskog biznismena.
Tako otkrivaju kako je Milan Popović 'opsesivno praznovjeran', a jedna od glavnih karika u životu mu je osobna vračara s kojom se konzultira oko svake nove životne situacije i koja mu je vjerna pratilja kroz život. Koliko njegovo praznovjerje ide daleko dokazuje i činjenica da je upravo na nagovor te iste vračare, srušio potpuno novu kuću za koju je izdvojio popriličnu svotu novca. Vračara nije dala svoj blagoslov za takav životni prostor jer nije udovoljavala njezinim duhovnim aspektima, pa je tako naredila da se kuća ruši i sagradi nova bez oštrih kutova, kao i da radnici moraju imati zvonca na rukama kako bi istjerali 'zle duhove'.
Naravno, Popoviću nije problem slijediti njene upute, bar po novčanom pitanju, a i radnici su rado objesili zvonca na ruke kada su vidjeli iznos čeka koje im je ustupio srpski kralj bakra. Uglavnom, kuća je srušena, a jedna rečenica te žene bila mu je dovoljna da se odluči na takav veliki potez. Pitanje je koliko će Sevki odgovarati da njen odabranik bespogovorno slijedi upute svoje vračare jer mu upravo ona čini jednog od osnovnih savjetnika u svakom segmentu života.
Tako mu je jednom prilikom savjetovala i za kakve odabranice se mora vezati te mu preporučila da se ubuduće zabavlja isključivo sa ženama starijim od 35 godina jer 'one mlađe nose negativnu energiju koja će ga iscrpiti'. Slučajno, ili ne, Severina zadovoljava uvjetima pa ni ne čudi što mu je vračara blagoslovila novu ljubavnu priču koju je započeo s pjevačicom.
Popović i Severina nisu skrivali strast na novogodišnjoj proslavi
Srpski Svet naglašava kako će uistinu biti zanimljivo kako će Seve prihvatiti ovu ekscentričnost svog novog odabranika. Prema saznanju tog tabloida, osobna vračara mu je očito vjerni suputnik koji mu u najmanju ruku kontrolira privatni život: uređuje mu interijere, savjetuje o intimnim partnericama te mu nameće neke nesvakidašnje životne rutine. Severina od nje ima blagoslov, ali postavlja se pitanje hoće li vračara dobiti blagoslov Severine.
måndag 24 januari 2011
Može li se baš sve kupiti novcem?
Upravo sam pogledao film Nemoralna ponuda.
Robert Redford, Demi Moore i Woody Harrelson.
Valjda svi, pa i oni koji i nisu gledali film znaju oko čega se vrti priča.
Mladi bračni par Demi i Woody, upoznaju bogatog Redforda koji im ponudi milijun dolara za jedenu noć sexa sa Demi.
Komentari na tu temu uglavnom su tipa: i ja bih sa Redfordom za milijun dolara. (neki primjerci bi i bez tog milijuna...).
Pa naravno da bi, i ja bih prihvatio sex za milijun dolara. Prihvatio bih i sex sa muškarcem. Kvragu, čak bi i pocuclao nekoliko pimpeka prije toga, onako za vježbu, da lik ne bude razočaran mojim neiskustvom u tom području, ipak je to milijun.
Kako je to već netko lijepo sročio:
Za šankom sjedi privlačna djevojka, prilazi muškarac i kaže:
Da li se želiš sexati za 10.000 Eura?
Djevojka, malo zarumeni, ali odgovori potvrdno.
OK, a da li se želiš sexati za 50 Eura?
Pa što ti misliš tko sam ja? - gnjevno će djevojka.
To smo već utvrdili, sada dogovaramo cijenu.
Pravo je pitanje, ne da li bi se vi sexali sa nekim, već da li biste svoju ženu prostituirali za novac.
Jer tu se ne radi o tijelu, već o osječajima,
Tako u filmu i muž prihvati ponudu, uzme lovu, a onda svojom ljubomorom doslovno otjera od sebe ženu koja ga voli.
Ona čak kaže kako se i žrtvovala za svog muža. Bedastoća.
No, poslije jebanja, nema kajanja. Naš narod na sve ima odgovor.
Da je Woody kojim slučajem bio pravi muškarac umjesto pičkice kakav jest, uzeo bi novac i onako usput rekao: ako si se ti ševila s drugim, onda ću i ja nešto sa strane. Novcem bi častio sve u birtiji, a ženu bi obukao u minicu i poslao na cestu da još nešto zaradi.
Pričao mi je stari, dok je naviga po Africi, muževi bi, poput pravih svodnika, dovodili pomorce u svoje domove i nudili svoje žene. Uzeli bi novac i strpljivo čekali u dvorištu, dok im netko ševi ženu na njihovom krevetu.
Sirotinja je to, glad, jad i bijeda, da li to sve objašnjava? Žele li samo preživjeti?
Ali, moj se stari i sirotinje nagledao, npr. poput one u Indiji.
Pitao se kako se netko može tako odnositi prema svojoj ženi. Da li oni kupuju ili dogovaraju svoje brakove, ili im je žena ljubav iz djetinjstva, srodna duša?
Osobno sam uvjek za monogamnu vezu. Da li bi novac to mogao promijeniti?
Da li bi vi prodali svoje osječaje za novac?
Može li se tako nečemu uopće odrediti cijena.
I koga bi tim činom povrijedili, sebe ili osobu do koje vam je stalo?
Ima li sve svoju cijenu, ili se ipak neke stvari ne mogu kupiti novcem?
P.S. ovo nije reklama za Mastercard.
Robert Redford, Demi Moore i Woody Harrelson.
Valjda svi, pa i oni koji i nisu gledali film znaju oko čega se vrti priča.
Mladi bračni par Demi i Woody, upoznaju bogatog Redforda koji im ponudi milijun dolara za jedenu noć sexa sa Demi.
Komentari na tu temu uglavnom su tipa: i ja bih sa Redfordom za milijun dolara. (neki primjerci bi i bez tog milijuna...).
Pa naravno da bi, i ja bih prihvatio sex za milijun dolara. Prihvatio bih i sex sa muškarcem. Kvragu, čak bi i pocuclao nekoliko pimpeka prije toga, onako za vježbu, da lik ne bude razočaran mojim neiskustvom u tom području, ipak je to milijun.
Kako je to već netko lijepo sročio:
Za šankom sjedi privlačna djevojka, prilazi muškarac i kaže:
Da li se želiš sexati za 10.000 Eura?
Djevojka, malo zarumeni, ali odgovori potvrdno.
OK, a da li se želiš sexati za 50 Eura?
Pa što ti misliš tko sam ja? - gnjevno će djevojka.
To smo već utvrdili, sada dogovaramo cijenu.
Pravo je pitanje, ne da li bi se vi sexali sa nekim, već da li biste svoju ženu prostituirali za novac.
Jer tu se ne radi o tijelu, već o osječajima,
Tako u filmu i muž prihvati ponudu, uzme lovu, a onda svojom ljubomorom doslovno otjera od sebe ženu koja ga voli.
Ona čak kaže kako se i žrtvovala za svog muža. Bedastoća.
No, poslije jebanja, nema kajanja. Naš narod na sve ima odgovor.
Da je Woody kojim slučajem bio pravi muškarac umjesto pičkice kakav jest, uzeo bi novac i onako usput rekao: ako si se ti ševila s drugim, onda ću i ja nešto sa strane. Novcem bi častio sve u birtiji, a ženu bi obukao u minicu i poslao na cestu da još nešto zaradi.
Pričao mi je stari, dok je naviga po Africi, muževi bi, poput pravih svodnika, dovodili pomorce u svoje domove i nudili svoje žene. Uzeli bi novac i strpljivo čekali u dvorištu, dok im netko ševi ženu na njihovom krevetu.
Sirotinja je to, glad, jad i bijeda, da li to sve objašnjava? Žele li samo preživjeti?
Ali, moj se stari i sirotinje nagledao, npr. poput one u Indiji.
Pitao se kako se netko može tako odnositi prema svojoj ženi. Da li oni kupuju ili dogovaraju svoje brakove, ili im je žena ljubav iz djetinjstva, srodna duša?
Osobno sam uvjek za monogamnu vezu. Da li bi novac to mogao promijeniti?
Da li bi vi prodali svoje osječaje za novac?
Može li se tako nečemu uopće odrediti cijena.
I koga bi tim činom povrijedili, sebe ili osobu do koje vam je stalo?
Ima li sve svoju cijenu, ili se ipak neke stvari ne mogu kupiti novcem?
P.S. ovo nije reklama za Mastercard.
Cijena domoljublja
Polako se počelo razotkrivati ono što je nekima od nas oduvijek i bilo jasno, a što nažalost unatoč nepobitnim činjenicama onim drugima nikada neće biti jasno. Postoje ljudi koji ne vjeruju u ono što vide, ali su zato spremni poginuti za ono što ne vide. Uvijek postoji način da ne vidite ono što je zazotkriveno - jednostavno okrenete pogled na drugu stranu. Eto za nas koji gledamo, pričajmo malo o Marku Perkoviću Thompsonu. Taj, tada mladić, 1990-te spustio se sa brda na magarcu. Duge masne kose, bez zuba i sa 20-tak tadašnjih dinara u džepu, odlučio se zajedno s ekipom uključiti u obranu svog sela. Shvativši da ljudi s kojima je bio na položaju nemaju sluha, nametnu se on njima kao "pjevač". Izgalamio on tako "Čavoglave", te u to doba jeftive angažirane glazbe preko noći postade zvijezda. Za tjedan-dva napusti on tako položaje, na koje se više nikada nij vratio. Okušao se kasnije i u nekoj ljubavnoj tematici (Grkinja, zmija me za srce ujela i slično smeće), no vrlo je brzo shvatio da tu nema kruha, jer jednostavno nema pjevačkog dara. Međutim, ima huškačkog dara koji je za vrijeme rata bio donekle potreban, a za neke političke opcije i tada i kasnije poželjan. U narodu koji je, što zbog vjere i "mučeništva", što zbog Tite navikao stvarati ovozemaljske idole, Thompson se uz pomoć politike začas nametnuo kao prvo grlo obrane digniteta hrvatskih tradicionalnih interesa, kojeg je naravno podržala i Crkva. Mnogo je on doprinjeo prosperitetu desne političke opcije i Crkve, pa nije niti čudno što ih je zadužio. Dok su tako u Europi Thompsona zabranjivali, kod nas su ga dizali u nebesa. Zapravo, Europa ga je zabranama kod sebe, u nekim krugovima Hrvatskoj digla na razinu mučenika - što je za nas Hrvate uobičajena praksa. Međutim, kada je na vlast došao Ivo Sanader, jedan inteligentniji lopov, koji za razliku od svojih prethodnika nema kupljene diplome i "naštrebane" akademske manire, shvatio je da ono što je do jučer bila prednost, polako postaje mana. Pametan, kakav je i danas, ponudio je Thompsonu novac za šutnju umjesto pjevanja. Znao je Sanader da ovaj ne bi trebao pjevati za nikoga, jer ako će pjevati za HDZ, to će imati negativan utjecaj u očima Europe. Ako će pak pjevati za koju drugu stranku (npr. HSP), to bi na izborima moglo značiti bolji plasman na račun HDZ-ovih birača. Tako je nekad škrbavi mladac masne kose koji nije imao za plombu, a kamo li za gebis, koji je svoje bogatstvo zaradio urlikavši, hušakjući na rat i stalno raskapavši kosti iz famozne '41-ve, ovoga puta svoje domoljublje prodao za pola milijuna Eura. Na kraju krajeva, što je tu čudno? Pa u ovoj je zemlji domoljublje u zadnjih 20 godina najeksploatiranija i najisplativija roba, a zapravo je samo razlika u načinu eksploatacije - činjenjem ili nečinjenjem.
Kako svaka roba ima cijenu, tako očito mora biti i sa domoljubljem. U Thompsonuvoj trgovini, njegovo domoljublje o očitima cijenu od 500.000 Eura.
Kako svaka roba ima cijenu, tako očito mora biti i sa domoljubljem. U Thompsonuvoj trgovini, njegovo domoljublje o očitima cijenu od 500.000 Eura.
Novi roditelji čitaju bukvice cijelom svijetu
Znam da se po ovdje napisanim stvarima ne bi reklo, ali oni koji me znaju znaju kakve živce imam. Po uvjerenju i životnom stavu sam nihilist i većinu vremena je zbilja ozbiljan projekt izbaciti me iz takta. Ono što me zbilja može raspizditi je nekultura i glupost, a najgore je kad su te dvije stvari objedinjene u jednoj osobi ili još gore kad se nađeš okružen takvima.
U zadnje vrijeme se nalazim u jednom za sebe pomalo neprirodnom okruženju, no to okruženje je bilo manje zlo od dva pa sam nekako zaglavila tu i nemam izbora. I svakog dana ostajem sve dublje i dublje šokirana količinom nekulture i bezobrazluka koji doživljavam. Ne od nadređenih. Ne od starijih koje sam prisiljena slušati. Od djece.
I zbilja se pitam, tko ih odgaja i kojim metodama…jer ako mene pitate za neke primjerke bi štala obavila bolji posao. Ne razumijem. Prvo što ne razumijem su ljudi koji dobiju djecu i podilkane. Shvaćam da ti dijete promijeni život, da se sve počne vrtjeti oko tog malog stvorenja koje zahtjeva ogromne količine pažnje, energije i strpljenja. Nadalje ne razumijem ove koji se ponašaju kao da su im djeca bogom dana (možda jesu vama bogom dana, ali ostatku svijeta, sorry to break it to you ali nitko nije bogom dan sam po sebi).
Od početka?
Najbolje.
Super mi je kad cure/žene još u trudnoći postanu prepametne. Kad odjednom kuže sve što dotad nisu, i sad su im se otvorili putovi otkrivanju tajni svemira ili barem spoznaja svijeta produbila koliko ljudska spoznaja može sezati. Dakle tog trenutka kad se spermij upucao njenom jajašcu i uvalio u stjenku maternice, automatski je dobila još jedan mozak makar je isti još na razini stanica. Jednom prigodom je takva jedna mlada trudnica izrazila neću reći neodobravanje, ali recimo…čuđenje nad mojim životnim izborima. Ne kužim što joj je to trebalo. Ispala je glupa na toliko razina da je to bilo komično. Ne znam zašto se javlja taj sindrom, ali sam ga vidjela kod nekih, najčešće onih kojima se trudnoća da se tako izrazim omakla. Moja teorije o tome zašto je tako, je malo politički nekorektna. Imam opak osjećaj da svoj „propust“ nadoknađuju velikooom kompenzacijom naknadne pameti okrenute svima drugima. Poštujem svačiji izbor, ali nemam zašto podnositi svačija sranja. Ječmenca se ne bojim.
Još su bolji roditelji koji od roditeljstva prave mučeništvo. To su oni ljudi koji kukaju oko svega, koji idu u najteže srednje škole na svijetu, ako idu na faks to je najteži faks na svijetu, ako ih pate roditelji, to su najgori roditelji na svijetu, ako je kriza u vezi to je najveća kriza na svijetu, to su jebeni dramaturzi koji samo znaju dramit i kukat da nikom na svijetu nije bilo gore nego njima sad. Vjerojatno jebena Ivana Orleanska nema pojma što je to mučenje…nju su samo živu spalili.
Fasciniraju me uistinu do krajnjih granica. Super su mi te mlade majke koje ne znaju okupati dijete bez konzorcija, koje ga ne znaju uspavati bez drame, koje sve žive maltretiraju s pričama o tome kako je njima grozno teško s tim nemoguće napornim djetetom. Posebno me sve to skupa fascinira zajedno s činjenicom da sam ja s 8 godina znala okupat bebu i spremit ju u čistu pelenu.Mora da su to sad neke hightech pelene kojima je teško rukovat:)
Doduše ako malo razmislim mene nije tako teško fascinirati. Jer fascinira me koješta. Također me fasciniraju i oni roditelji koji su stručni procijeniti da je njihova dvogodišnjakinja natprosječno inteligentna jer kuži da kad zakmeči mama dotrči s bočicom, ili da je njihov trogodišnjak iznimno talentiran za glazbu jer tuli kad mu puste Zumbiće. Mislim da je činjenica da je svaki čovjek poseban, tako i svaki mali čovjek, tim više jer je taj mali čovjek potencijal za sve. Ali kvragu sjašite im s vrata, to su djeca. Oni se smiju jer im se sviđaju boje ili likovi, ne zato jer kuže radnju. Pričala je nedavno jedna učiteljica kako je jednoj majci 7godišnjaka pokušavala dati do znanja da bi klinac trebao ići po prilagođenom programu na što je dobila knjigu Einsteinov sindrom uz uputu nek malo prouči tu knjigu pa će joj biti jasnije. Kakvo god da je dijete i je li talentirano ili prosječno, ili ima neke poteškoće u razvoju. Pizda vam materina nezahvalna, to je vaše dijete i morate ga voljeti takvo kakvo je, mnogi bi ljudi bili vrlo sretni da ga imaju, i ne bi od njega tražili da bude nešto što ne može biti.
Ne kužim zašto ljudi imaju zahvate na ličnosti kao da su imali lobotomiju. Jedino vrijede oni koji imaju djecu, svi razgovori se na djecu svode, sunce izlazi kad njihovo dijete otvori oči. Kako se zvala Bambijeva mama prije nego je dobila Bambija? (fora preuzeta od nekog s mal boljim forama od mojih). Nitko više ne zna tko su oni osim toga što su roditelji. To je ključno. Ne govorim ovo ko neka bijesna balavica koja ne voli djecu i ne želi ih nikad u životu imati. Smeta me što si ljudi daju koješta za pravo. Između ostalog ponašati se kao da oni koji nemaju djecu automatski ne vrijede jednako kao oni koji ih imaju.
No najjače mi je pošast koja se javlja kod ovih novih roditelja. Njihovo dijete nije bezobrazno, ono je genijalno pa ne podnosi autoritet. Njihovo dijete nije lijeno. Njihovo dijete je jednostavno pregenijalno da bi se zamaralo takvim sporednim stvarima kao što je škola. Nije neodgojeno, nego je jasno profesor glup i to dijete ga ne može slušati.više klinci nisu bezobrazni, oni su ili previše briljantni za naše mediokritete od profesora, ili presenzibilni da bi se s njima postupalo kao s nekom tamo običnom djecom. Često imaju i neki poremećaj pažnje jasno dijagnosticiran od strane medicinski google-obrazovanih roditelja. U isto vrijeme ti roditelji ne kuže da im po kući baulja kostur od 17godina, da im se kćer od 15 godina vucara okolo pijana i da im sin u 8.razredu puši. Ali znaju da nitko nema pojma kako se ophoditi snjihovim briljantnim djetetom.
Mislim vrhunac mi je bio kad je netko kog poznam izjavio da je doktorica debela baba bez zuba jer je žena popizdila zašto ne vježbaju s bebom jer mala ima neki problem s kukovima i žena je vidjela da oni to s njom ne rade. Jebiga s te strane kapa dolje mojim starcima, jer kad pogledam meni je prognoza bila gubitak funkcije lijeve ruke, ali je netko sa mnom nešto radio kako je trebalo i to je dalo rezultat koji je trebalo. Pa kad se zbroji da sam ljevak, sa 100%funkcijom ruke, da igram odbojku i ta udaram tom rukom:D da malo mi ti novi roditelji djeluju vrlo neozbiljno i glupo.
Nisam od onih koji su skloni pljuvati po klincima da je njima sve lagano divno i krasno i da je nama bilo 100x gore. To su gluposti, svakog dopadne nešto i sve ima svoje dvije strane. To jasno nije opravdanje i razlog za nekulturu. Ali kad mi netko ne zna osnovno, a ponaša se kao da je najveći autoritet na području i omalovažava sve koji mu nešto pokušavaju pokazati, to smatram odgovornošću roditelja.
Nadam se, doista se nadam da to nisu neki biološki imperativi koje ću upoznati ako nekad budem imala djecu. Jer zbilja mislim ako se ikad uhvatim u takvim nekim akcijama da ću počet lupat glavom u zid i da neću prestat dok ne prođem kroz njega:D
U zadnje vrijeme se nalazim u jednom za sebe pomalo neprirodnom okruženju, no to okruženje je bilo manje zlo od dva pa sam nekako zaglavila tu i nemam izbora. I svakog dana ostajem sve dublje i dublje šokirana količinom nekulture i bezobrazluka koji doživljavam. Ne od nadređenih. Ne od starijih koje sam prisiljena slušati. Od djece.
I zbilja se pitam, tko ih odgaja i kojim metodama…jer ako mene pitate za neke primjerke bi štala obavila bolji posao. Ne razumijem. Prvo što ne razumijem su ljudi koji dobiju djecu i podilkane. Shvaćam da ti dijete promijeni život, da se sve počne vrtjeti oko tog malog stvorenja koje zahtjeva ogromne količine pažnje, energije i strpljenja. Nadalje ne razumijem ove koji se ponašaju kao da su im djeca bogom dana (možda jesu vama bogom dana, ali ostatku svijeta, sorry to break it to you ali nitko nije bogom dan sam po sebi).
Od početka?
Najbolje.
Super mi je kad cure/žene još u trudnoći postanu prepametne. Kad odjednom kuže sve što dotad nisu, i sad su im se otvorili putovi otkrivanju tajni svemira ili barem spoznaja svijeta produbila koliko ljudska spoznaja može sezati. Dakle tog trenutka kad se spermij upucao njenom jajašcu i uvalio u stjenku maternice, automatski je dobila još jedan mozak makar je isti još na razini stanica. Jednom prigodom je takva jedna mlada trudnica izrazila neću reći neodobravanje, ali recimo…čuđenje nad mojim životnim izborima. Ne kužim što joj je to trebalo. Ispala je glupa na toliko razina da je to bilo komično. Ne znam zašto se javlja taj sindrom, ali sam ga vidjela kod nekih, najčešće onih kojima se trudnoća da se tako izrazim omakla. Moja teorije o tome zašto je tako, je malo politički nekorektna. Imam opak osjećaj da svoj „propust“ nadoknađuju velikooom kompenzacijom naknadne pameti okrenute svima drugima. Poštujem svačiji izbor, ali nemam zašto podnositi svačija sranja. Ječmenca se ne bojim.
Još su bolji roditelji koji od roditeljstva prave mučeništvo. To su oni ljudi koji kukaju oko svega, koji idu u najteže srednje škole na svijetu, ako idu na faks to je najteži faks na svijetu, ako ih pate roditelji, to su najgori roditelji na svijetu, ako je kriza u vezi to je najveća kriza na svijetu, to su jebeni dramaturzi koji samo znaju dramit i kukat da nikom na svijetu nije bilo gore nego njima sad. Vjerojatno jebena Ivana Orleanska nema pojma što je to mučenje…nju su samo živu spalili.
Fasciniraju me uistinu do krajnjih granica. Super su mi te mlade majke koje ne znaju okupati dijete bez konzorcija, koje ga ne znaju uspavati bez drame, koje sve žive maltretiraju s pričama o tome kako je njima grozno teško s tim nemoguće napornim djetetom. Posebno me sve to skupa fascinira zajedno s činjenicom da sam ja s 8 godina znala okupat bebu i spremit ju u čistu pelenu.Mora da su to sad neke hightech pelene kojima je teško rukovat:)
Doduše ako malo razmislim mene nije tako teško fascinirati. Jer fascinira me koješta. Također me fasciniraju i oni roditelji koji su stručni procijeniti da je njihova dvogodišnjakinja natprosječno inteligentna jer kuži da kad zakmeči mama dotrči s bočicom, ili da je njihov trogodišnjak iznimno talentiran za glazbu jer tuli kad mu puste Zumbiće. Mislim da je činjenica da je svaki čovjek poseban, tako i svaki mali čovjek, tim više jer je taj mali čovjek potencijal za sve. Ali kvragu sjašite im s vrata, to su djeca. Oni se smiju jer im se sviđaju boje ili likovi, ne zato jer kuže radnju. Pričala je nedavno jedna učiteljica kako je jednoj majci 7godišnjaka pokušavala dati do znanja da bi klinac trebao ići po prilagođenom programu na što je dobila knjigu Einsteinov sindrom uz uputu nek malo prouči tu knjigu pa će joj biti jasnije. Kakvo god da je dijete i je li talentirano ili prosječno, ili ima neke poteškoće u razvoju. Pizda vam materina nezahvalna, to je vaše dijete i morate ga voljeti takvo kakvo je, mnogi bi ljudi bili vrlo sretni da ga imaju, i ne bi od njega tražili da bude nešto što ne može biti.
Ne kužim zašto ljudi imaju zahvate na ličnosti kao da su imali lobotomiju. Jedino vrijede oni koji imaju djecu, svi razgovori se na djecu svode, sunce izlazi kad njihovo dijete otvori oči. Kako se zvala Bambijeva mama prije nego je dobila Bambija? (fora preuzeta od nekog s mal boljim forama od mojih). Nitko više ne zna tko su oni osim toga što su roditelji. To je ključno. Ne govorim ovo ko neka bijesna balavica koja ne voli djecu i ne želi ih nikad u životu imati. Smeta me što si ljudi daju koješta za pravo. Između ostalog ponašati se kao da oni koji nemaju djecu automatski ne vrijede jednako kao oni koji ih imaju.
No najjače mi je pošast koja se javlja kod ovih novih roditelja. Njihovo dijete nije bezobrazno, ono je genijalno pa ne podnosi autoritet. Njihovo dijete nije lijeno. Njihovo dijete je jednostavno pregenijalno da bi se zamaralo takvim sporednim stvarima kao što je škola. Nije neodgojeno, nego je jasno profesor glup i to dijete ga ne može slušati.više klinci nisu bezobrazni, oni su ili previše briljantni za naše mediokritete od profesora, ili presenzibilni da bi se s njima postupalo kao s nekom tamo običnom djecom. Često imaju i neki poremećaj pažnje jasno dijagnosticiran od strane medicinski google-obrazovanih roditelja. U isto vrijeme ti roditelji ne kuže da im po kući baulja kostur od 17godina, da im se kćer od 15 godina vucara okolo pijana i da im sin u 8.razredu puši. Ali znaju da nitko nema pojma kako se ophoditi snjihovim briljantnim djetetom.
Mislim vrhunac mi je bio kad je netko kog poznam izjavio da je doktorica debela baba bez zuba jer je žena popizdila zašto ne vježbaju s bebom jer mala ima neki problem s kukovima i žena je vidjela da oni to s njom ne rade. Jebiga s te strane kapa dolje mojim starcima, jer kad pogledam meni je prognoza bila gubitak funkcije lijeve ruke, ali je netko sa mnom nešto radio kako je trebalo i to je dalo rezultat koji je trebalo. Pa kad se zbroji da sam ljevak, sa 100%funkcijom ruke, da igram odbojku i ta udaram tom rukom:D da malo mi ti novi roditelji djeluju vrlo neozbiljno i glupo.
Nisam od onih koji su skloni pljuvati po klincima da je njima sve lagano divno i krasno i da je nama bilo 100x gore. To su gluposti, svakog dopadne nešto i sve ima svoje dvije strane. To jasno nije opravdanje i razlog za nekulturu. Ali kad mi netko ne zna osnovno, a ponaša se kao da je najveći autoritet na području i omalovažava sve koji mu nešto pokušavaju pokazati, to smatram odgovornošću roditelja.
Nadam se, doista se nadam da to nisu neki biološki imperativi koje ću upoznati ako nekad budem imala djecu. Jer zbilja mislim ako se ikad uhvatim u takvim nekim akcijama da ću počet lupat glavom u zid i da neću prestat dok ne prođem kroz njega:D
Policijska Prica
Deset minuta prije početka noćne smjene. U postaji smo, obučeni i spremni, pričamo s kolegama iz popodnevne što se sve događalo. Uglavnom gluposti. Zvoni telefon i operater se javlja, diže se sa stolice i maše rukom prema šefu smjene. Panika na licu. Lijevom rukom drži slušalicu telefona prislonjenu na glavu, a desnom pokriva mikrofon. Govori da zove žena da joj suprug prijeti da će ju ubiti… da je inače psihički rastrojen… „Gospođo, kako se zovete i na kojoj ste adresi?“… da prijeti da će ubiti i sebe… djeca nisu kod kuće… „Koja vam je adresa, gospođo?“… muž uzima nož… maše njim… stavlja si ga na vrat… adresa je ta-i-ta… Kolega i ja trčimo na parkiralište, za nama trči ophodnja iz popodnevne smjene. Sjedamo u aute, palimo rotirke i sirene i žurimo na adresu. Šef nam preko veze javlja osobne podatke osoba koje tamo stanuju... nije bilo prijašnjih intervencija… nemaju registrirano oružje…, a na kraju javlja da je suprug izašao iz stana. Ženi nije napravio ništa, ali je sa sobom uzeo veliki kuhinjski nož. Znamo kako je odjeven, a žena ga s prozora vidi da hoda oko zgrade s nožem u ruci. Na putu su još dvije ophodnje, ali će im trebati više vremena da stignu. Gasimo rotirke i sirene kako se ne bi bespotrebno izdaleka najavljivali i lagano kružimo oko zgrade. Labirint zgrada, parkirališta i parkova. Prvi zahvat nije dao rezultate. Nema ga, niti ga je uočio itko od slučajnih prolaznika koje smo zatekli. Žena kaže da se nije vratio kući i da cijelo vrijeme gleda s prozora, ali ga ne vidi. Radimo širi krug, obuhvaćajući veće područje. Tišina na vezama, svi čekaju što ćemo javiti. Odjednom, kolega iz popodnevne smjene urla: „Skočio je! Zovi hitnu!“. Dolazimo do jedne od najviših zgrada u susjedstvu. Na stazici u parku leži muškarac čiji osobni opis znamo. Već se skupila i hrpa znatiželjnika. Trojica kolega čuče pored tijela koje je na desnom boku. Nema niti kapljice krvi, ali nema niti disanja niti pulsa. Oči su samo bjeloočnice. Jesmo li sigurno da je skočio? Sigurni smo. Da ga vozimo u bolnicu? Da započnemo s oživljavanjem? U kakvom stanju je kičma? Uvijek je problem postupati ili ne, a ne želimo prouzročiti štetu veću od one prvotne. Obzirom na visinu pada i na nedostatak znakova života, odlučujemo čekati. Razvlačimo policijsku traku oko stazice kako bi odmaknuli ljude. Svjedoke izdvajamo. Nekoliko ih je vidjelo skoro cijeli pad. U komi su. Opisuju zvuk tijela u letu i zvuk udarca tijela u pod. Ne može ih se ušutkati. Objašnjavamo im da nisu ništa krivi i da nisu mogli pomoći. Kolega trči u zgradu pronaći mjesto skoka. Za minutu zove da je pronašao nož na krovu zgrade. Samo nož. Visina od sedamnaest katova. Kako nema krvi na tijelu i na tlu? Jesmo li sigurni da je skočio? Reci hitnoj da požuri, nema vanjskih ozljeda na tijelu. Kolega na krovu javlja da ima svjedokinju koja ga je vidjela na stepenicama, te ga je vidjela s prozora svog stana kad je proletio. Sigurni smo. Svjedokinja je u šoku. Vidjela je da čovjeku nije dobro. Iako ga ne pozna, rekla mu je da će sve biti dobro. Kolega joj objašnjava da je to bila njegova odluka i da nije mogla učiniti apsolutno ništa. Mogla je i sama stradati. Ona ga vidi i sluša, ali ga ne čuje. Gotova je. Izlazim na cestu čekati hitnu, da nas ne traže po parku. Dolazi jedna, ali bez upaljenih rotirki. Približava se i vidim da se radi o sanitetskom prijevozu. Da ih zaustavim i da na njihovim nosilima prevezemo čovjeka u bolnicu? Mašem vozaču da uspori. Kada se vozilo približilo, vidim da na nosilima leži starica potpuno zamotane glave, dok na sjedalima sjede drugi ljudi, najvjerojatnije članovi obitelji. Ništa od toga. Mašem mu da produži dalje. Kolega koji kleči pored mrtvog tijela vrišti zašto nisam zaustavio tu hitnu. Odgovaram da je bio sanitet (s njima se ne vozi liječnik) i da su puni. Razumijem ga u potpunosti. Nedavno se penjao ljestvama na dimnjak kada je pored njega proletio skakač. Bio je tako blizu, bliže nego danas. Čekamo dalje. Vrišti na mene (svoju vezu je izgubio kad je trčao kroz park) da požurim hitnu. Prenosim to šefu. Odgovara mi da samo što nisu stigli. Čujem sirene. Ubrzo vidim i rotirke kako mi se primiču po ulici. Mašem im da skrenu na pješačku stazu u parku. Skreću, staju, trče… Brz pregled. Nema znakova života. Jesmo li sigurni da je skočio? Jesmo. Koji kat? Sedamnaesti. Nemoguće, nema krvi. Brz opip govori da je moguće. Sve kosti na desnoj strani tijela su slomljene. Oživljavanje. Jedan bolničar masira srce, liječnik daje umjetno disanje (balonom). Drugi bolničar uvodi igle. Nemaju svjetla. Nas četvorica držimo svoje lampe prema tijelu. Daju injekcije adrenalina. Bolničar uvodi iglu u žilu na nogama i spaja infuziju. Viče da teče. Prema njihovim licima, to je dobra vijest. Nema dovoljno ruku, dodaje mi plastičnu bocu infuzije. Spajaju tijelo na neki uređaj. Prestaju s oživljavanjem, a na ekranu uređaja je ravna crta. Nema znakova života. Nastavljaju s oživljavanjem. Dolaze i druge naše ophodnje. Dolazi supruga, netko od susjeda joj je rekao. Vrišti i plače. Jedan od kolega pazi na nju. Dolazi i drugo vozilo hitne pomoći. Stavljaju infuziju u drugu nogu i obje ruke. Mijenjaju se na masaži srca. Još adrenalina. Još svjetla. I ostale kolege donose svoje lampe. Svjetlost šara po tijelu. Puše vjetar. Vata iz poderane zimske jakne leti na sve strane. Prestaju s oživljavanjem, na uređaju je i dalje ravna crta. Nastavljaju. Po ramenu me lupka neki muškarac i nešto govori… „Oprostite, novinar sam, što se dogodilo?“. Kolega koji je prvi došao dodaje svoju lampu i bocu infuzije svom vježbeniku. Okreće se novinaru i pita ga je li vidio policijsku traku. Problem. Svoju infuziju dodajem istom vježbeniku i krećem prema kolegi i novinaru. Obojica hodamo prema njemu, a on korača nazad. Shvaća da se zaletio, ali nema kuda. Govori: „Oprostite, dečki, nisam mislio ništa loše.“ i širi ruke. Zašto nije poštovao traku? Odgovorio je da nije bilo trake na mjestu na kojem je ušao u park i pokazuje rukom. Pokazuje na početak pješačke staze na kojem nema trake, ali na kojem stoji moj službeni auto s upaljenim bljeskalicama. Pitamo ga što mu tu nije jasno. Ispričava se i dalje, a mi počinjemo psovati. Kolega vadi palicu, a novinar se okreće, bježi, sjeda u auto i odlazi. Bili smo na rubu. Pogledamo se, nervozno se nasmijemo i vratimo do tijela. Oživljavanje još traje. Uzimam još trake i ograđujem cijeli park. Usput tjeram znatiželjnike. Ne biram riječi. Prošlo je puno vremena. Liječnik govori da je gotovo. Bolničari ustaju s tla. Jedan nastavlja s masažom srca. „Još samo malo.“ Liječnik govori da je prošlo više od četrdeset minuta od početka oživljavanja. Gotovo je. Skupljaju potrošene igle, boce s infuzijom, šprice… Tijelo pokrivaju crnom vrećom. Daju supruzi nešto za smirenje, a mi ju smještamo u svoj auto. Hitne odlaze. Popisujemo svjedoke i šaljemo ih kućama. Ostalim znatiželjnicima nudimo više mogućnosti. Da odu kućama ili da prespavaju kod nas u postaji. Razlog? Smislit ćemo neki. Nije problem. Svi odlaze kućama. Mudro. Kolege iz popodnevne smjene odlaze. Ostali čekamo ekipu za očevide. Ne jednom mjestu ispod trake prolazi neki muškarac. Krećem za njim. Pitam ga stanuje li tu. „Ne.“ Pitam ga tko je. Ne odgovara. Vičem mu da stane. Ne staje. Prilazim mu i hvatam ga za nadlakticu. Ima li problema? Okreće se prema meni. Vidim da plače. Pokazuje na crnu vreću. Govori da mu je to brat. Ispričavam mu se i izražavam sućut. Rukujemo se i grli me. Ne pušta. Plače. Govorim mu da nije ništa kriv. Ne bi bilo pametno da vidi tijelo. Razumije. Sjeda u službeni auto pored bratove supruge. Jedan kolega ostaje s njima. Ja sjedam u svoj auto. Pišem izvješće. Čekamo i dalje. Na ulaz u park staje neki auto. Vozač izlazi, dolazi do trake i gleda. Ima li problema? „Nema, nema, samo gledam.“ Sjeda u auto i nastavlja dalje. Lud sam. Gubim se. Odmah ću se vratiti. Krećem za njim i zaustavljam ga. Alko-testiram ga i pijan je. Uzimam mu vozačku i šaljem ga dalje pješke. Pokorava se i ne prigovara. Mudro. Vraćam se u park. I dalje čekamo ekipu za očevide. Brzo dolaze. Ponavljanje detalja. Nije im prvi put, pa su brzo gotovi. Objašnjavamo obitelji da će mrtvo tijelo biti prevezeno na Zavod za sudsku medicinu. Odlaze kući. Mičem vanjsku traku i parkiram auto blizu unutarnje i blizu tijela. Ostale ophodnje odlaze. Čekamo furgon. Brzo dolazi. Ista ekipa kao i neki dan. Pozdravljanje. Susrećemo se samo u ovakvim situacijama, ali dobro se poznajemo. Okreću tijelo, iz nosa curi krv. Prva vidljiva krv. Stavljaju ga na metalna nosila i odvoze. Šaram lampom po mjestu događaja. Ostalo je dosta krvi. Zovem šefa da pošalje vatrogasce. Sjedam u auto i dalje čekam. Moj vježbenik stoji i promatra krv. Radi par mjeseci i ovo mu je prvi takav slučaj. Otvaram vrata. Je li sve u redu? Pita me: „Što je to sivo u krvi?“ Mozak. „Kako je izašao iz glave kad nema vidljivih ozljeda?“ Kroz nos. Naginje se i hvata za drvo. Povraća. Govori da nisam normalan. Sliježem ramenima. Nije trebao pitati. Vatrogasci brzo dolaze. Vide krv i pitaju što je bilo. „Pad sa sedamnaestog kata? Nemoguće.“ Moguće, moguće. Peru krv. Moj vježbenik briše rigotinu s lica i s cipela. Skupljam ostatak trake. Gotovo je. Gledam na sat. Više od četiri sata od dojave. Još skoro pola smjene za odraditi. Idemo dalje. Javljamo da smo gotovi. Nova intervencija. Tulum i velika buka u stanu. Hrpa pijanih klinaca. Život ide dalje.
Obdukcija je pokazala da je preminuo čim je pao na tlo. Svi unutarnji organi su mu se ispremiješali, a mozak se pretvorio u kašu. Skoro sve kosti na tijelu su bile slomljene. Nije bilo pomoći.
Već sam to rekao, ali moram ponoviti. Mrzim samoubojice. Zašto? Zbog sebičnosti. Jebe mi se za njihove probleme. Svi imamo slične. Mrzim to što ne razmišljaju o ljudima koji ostaju. Jasno mi je da nekada time kažnjavaju svoje bližnje, ali ne zanima me imaju li „razlog“ za to ili ne. Što je sa svjedocima? Liječnicima i bolničarima? Vatrogascima? Što su oni krivi? Kako svjedokinji objasniti da nije ništa mogla? Da nije ništa kriva? Kako objasniti svjedocima koji su gledali pad da nisu mogli reagirati jer jednostavno nisu imali vremena? Kako objasniti vozaču hitne da nije trebao žuriti? Da nije mogao prije stići? Kako objasniti bolničarima da nema smisla od dugotrajnog oživljavanja kad je osoba bila mrtva prije nego što smo svi mi došli?
Jesmo li mi mogli stići na vrijeme? Što da smo brže vozili? Zašto nam nitko nije javio točan smjer kuda se osoba udaljila? Jesmo li ga možda trebali odmah prevesti u bolnicu, pa čak i svojim autom? Jesmo li trebali odmah započeti oživljavanje? Jesmo li…
Mrzim samoubojice. Kukavice.
Obdukcija je pokazala da je preminuo čim je pao na tlo. Svi unutarnji organi su mu se ispremiješali, a mozak se pretvorio u kašu. Skoro sve kosti na tijelu su bile slomljene. Nije bilo pomoći.
Već sam to rekao, ali moram ponoviti. Mrzim samoubojice. Zašto? Zbog sebičnosti. Jebe mi se za njihove probleme. Svi imamo slične. Mrzim to što ne razmišljaju o ljudima koji ostaju. Jasno mi je da nekada time kažnjavaju svoje bližnje, ali ne zanima me imaju li „razlog“ za to ili ne. Što je sa svjedocima? Liječnicima i bolničarima? Vatrogascima? Što su oni krivi? Kako svjedokinji objasniti da nije ništa mogla? Da nije ništa kriva? Kako objasniti svjedocima koji su gledali pad da nisu mogli reagirati jer jednostavno nisu imali vremena? Kako objasniti vozaču hitne da nije trebao žuriti? Da nije mogao prije stići? Kako objasniti bolničarima da nema smisla od dugotrajnog oživljavanja kad je osoba bila mrtva prije nego što smo svi mi došli?
Jesmo li mi mogli stići na vrijeme? Što da smo brže vozili? Zašto nam nitko nije javio točan smjer kuda se osoba udaljila? Jesmo li ga možda trebali odmah prevesti u bolnicu, pa čak i svojim autom? Jesmo li trebali odmah započeti oživljavanje? Jesmo li…
Mrzim samoubojice. Kukavice.
Banjaluka Live
Sta je Banjaluka Live ???
Banja Luka Live je portal za sve ljude sa podrucja bivse Jugoslavije ili sa nasih govornih podrucja.
Na Banjaluka Online mozete upoznati nove prijatelje i prijateljice, napraviti vas foto ili video album,
dodati nove vijesti desavanja ili ucestvovati na forumima Banjaluka Online.
Banjalucani.com portal ima chat poput facebooka i mnoge druge opcije koje mozete naci na facebooku.
Pozovite vase prijatelje na portal Banja Luka Live i napravite vasu grupu potpuno besplatno.
Banja Luka Live je portal za sve ljude sa podrucja bivse Jugoslavije ili sa nasih govornih podrucja.
Na Banjaluka Online mozete upoznati nove prijatelje i prijateljice, napraviti vas foto ili video album,
dodati nove vijesti desavanja ili ucestvovati na forumima Banjaluka Online.
Banjalucani.com portal ima chat poput facebooka i mnoge druge opcije koje mozete naci na facebooku.
Pozovite vase prijatelje na portal Banja Luka Live i napravite vasu grupu potpuno besplatno.
Prenumerera på:
Inlägg (Atom)