Deset minuta prije početka noćne smjene. U postaji smo, obučeni i spremni, pričamo s kolegama iz popodnevne što se sve događalo. Uglavnom gluposti. Zvoni telefon i operater se javlja, diže se sa stolice i maše rukom prema šefu smjene. Panika na licu. Lijevom rukom drži slušalicu telefona prislonjenu na glavu, a desnom pokriva mikrofon. Govori da zove žena da joj suprug prijeti da će ju ubiti… da je inače psihički rastrojen… „Gospođo, kako se zovete i na kojoj ste adresi?“… da prijeti da će ubiti i sebe… djeca nisu kod kuće… „Koja vam je adresa, gospođo?“… muž uzima nož… maše njim… stavlja si ga na vrat… adresa je ta-i-ta… Kolega i ja trčimo na parkiralište, za nama trči ophodnja iz popodnevne smjene. Sjedamo u aute, palimo rotirke i sirene i žurimo na adresu. Šef nam preko veze javlja osobne podatke osoba koje tamo stanuju... nije bilo prijašnjih intervencija… nemaju registrirano oružje…, a na kraju javlja da je suprug izašao iz stana. Ženi nije napravio ništa, ali je sa sobom uzeo veliki kuhinjski nož. Znamo kako je odjeven, a žena ga s prozora vidi da hoda oko zgrade s nožem u ruci. Na putu su još dvije ophodnje, ali će im trebati više vremena da stignu. Gasimo rotirke i sirene kako se ne bi bespotrebno izdaleka najavljivali i lagano kružimo oko zgrade. Labirint zgrada, parkirališta i parkova. Prvi zahvat nije dao rezultate. Nema ga, niti ga je uočio itko od slučajnih prolaznika koje smo zatekli. Žena kaže da se nije vratio kući i da cijelo vrijeme gleda s prozora, ali ga ne vidi. Radimo širi krug, obuhvaćajući veće područje. Tišina na vezama, svi čekaju što ćemo javiti. Odjednom, kolega iz popodnevne smjene urla: „Skočio je! Zovi hitnu!“. Dolazimo do jedne od najviših zgrada u susjedstvu. Na stazici u parku leži muškarac čiji osobni opis znamo. Već se skupila i hrpa znatiželjnika. Trojica kolega čuče pored tijela koje je na desnom boku. Nema niti kapljice krvi, ali nema niti disanja niti pulsa. Oči su samo bjeloočnice. Jesmo li sigurno da je skočio? Sigurni smo. Da ga vozimo u bolnicu? Da započnemo s oživljavanjem? U kakvom stanju je kičma? Uvijek je problem postupati ili ne, a ne želimo prouzročiti štetu veću od one prvotne. Obzirom na visinu pada i na nedostatak znakova života, odlučujemo čekati. Razvlačimo policijsku traku oko stazice kako bi odmaknuli ljude. Svjedoke izdvajamo. Nekoliko ih je vidjelo skoro cijeli pad. U komi su. Opisuju zvuk tijela u letu i zvuk udarca tijela u pod. Ne može ih se ušutkati. Objašnjavamo im da nisu ništa krivi i da nisu mogli pomoći. Kolega trči u zgradu pronaći mjesto skoka. Za minutu zove da je pronašao nož na krovu zgrade. Samo nož. Visina od sedamnaest katova. Kako nema krvi na tijelu i na tlu? Jesmo li sigurni da je skočio? Reci hitnoj da požuri, nema vanjskih ozljeda na tijelu. Kolega na krovu javlja da ima svjedokinju koja ga je vidjela na stepenicama, te ga je vidjela s prozora svog stana kad je proletio. Sigurni smo. Svjedokinja je u šoku. Vidjela je da čovjeku nije dobro. Iako ga ne pozna, rekla mu je da će sve biti dobro. Kolega joj objašnjava da je to bila njegova odluka i da nije mogla učiniti apsolutno ništa. Mogla je i sama stradati. Ona ga vidi i sluša, ali ga ne čuje. Gotova je. Izlazim na cestu čekati hitnu, da nas ne traže po parku. Dolazi jedna, ali bez upaljenih rotirki. Približava se i vidim da se radi o sanitetskom prijevozu. Da ih zaustavim i da na njihovim nosilima prevezemo čovjeka u bolnicu? Mašem vozaču da uspori. Kada se vozilo približilo, vidim da na nosilima leži starica potpuno zamotane glave, dok na sjedalima sjede drugi ljudi, najvjerojatnije članovi obitelji. Ništa od toga. Mašem mu da produži dalje. Kolega koji kleči pored mrtvog tijela vrišti zašto nisam zaustavio tu hitnu. Odgovaram da je bio sanitet (s njima se ne vozi liječnik) i da su puni. Razumijem ga u potpunosti. Nedavno se penjao ljestvama na dimnjak kada je pored njega proletio skakač. Bio je tako blizu, bliže nego danas. Čekamo dalje. Vrišti na mene (svoju vezu je izgubio kad je trčao kroz park) da požurim hitnu. Prenosim to šefu. Odgovara mi da samo što nisu stigli. Čujem sirene. Ubrzo vidim i rotirke kako mi se primiču po ulici. Mašem im da skrenu na pješačku stazu u parku. Skreću, staju, trče… Brz pregled. Nema znakova života. Jesmo li sigurni da je skočio? Jesmo. Koji kat? Sedamnaesti. Nemoguće, nema krvi. Brz opip govori da je moguće. Sve kosti na desnoj strani tijela su slomljene. Oživljavanje. Jedan bolničar masira srce, liječnik daje umjetno disanje (balonom). Drugi bolničar uvodi igle. Nemaju svjetla. Nas četvorica držimo svoje lampe prema tijelu. Daju injekcije adrenalina. Bolničar uvodi iglu u žilu na nogama i spaja infuziju. Viče da teče. Prema njihovim licima, to je dobra vijest. Nema dovoljno ruku, dodaje mi plastičnu bocu infuzije. Spajaju tijelo na neki uređaj. Prestaju s oživljavanjem, a na ekranu uređaja je ravna crta. Nema znakova života. Nastavljaju s oživljavanjem. Dolaze i druge naše ophodnje. Dolazi supruga, netko od susjeda joj je rekao. Vrišti i plače. Jedan od kolega pazi na nju. Dolazi i drugo vozilo hitne pomoći. Stavljaju infuziju u drugu nogu i obje ruke. Mijenjaju se na masaži srca. Još adrenalina. Još svjetla. I ostale kolege donose svoje lampe. Svjetlost šara po tijelu. Puše vjetar. Vata iz poderane zimske jakne leti na sve strane. Prestaju s oživljavanjem, na uređaju je i dalje ravna crta. Nastavljaju. Po ramenu me lupka neki muškarac i nešto govori… „Oprostite, novinar sam, što se dogodilo?“. Kolega koji je prvi došao dodaje svoju lampu i bocu infuzije svom vježbeniku. Okreće se novinaru i pita ga je li vidio policijsku traku. Problem. Svoju infuziju dodajem istom vježbeniku i krećem prema kolegi i novinaru. Obojica hodamo prema njemu, a on korača nazad. Shvaća da se zaletio, ali nema kuda. Govori: „Oprostite, dečki, nisam mislio ništa loše.“ i širi ruke. Zašto nije poštovao traku? Odgovorio je da nije bilo trake na mjestu na kojem je ušao u park i pokazuje rukom. Pokazuje na početak pješačke staze na kojem nema trake, ali na kojem stoji moj službeni auto s upaljenim bljeskalicama. Pitamo ga što mu tu nije jasno. Ispričava se i dalje, a mi počinjemo psovati. Kolega vadi palicu, a novinar se okreće, bježi, sjeda u auto i odlazi. Bili smo na rubu. Pogledamo se, nervozno se nasmijemo i vratimo do tijela. Oživljavanje još traje. Uzimam još trake i ograđujem cijeli park. Usput tjeram znatiželjnike. Ne biram riječi. Prošlo je puno vremena. Liječnik govori da je gotovo. Bolničari ustaju s tla. Jedan nastavlja s masažom srca. „Još samo malo.“ Liječnik govori da je prošlo više od četrdeset minuta od početka oživljavanja. Gotovo je. Skupljaju potrošene igle, boce s infuzijom, šprice… Tijelo pokrivaju crnom vrećom. Daju supruzi nešto za smirenje, a mi ju smještamo u svoj auto. Hitne odlaze. Popisujemo svjedoke i šaljemo ih kućama. Ostalim znatiželjnicima nudimo više mogućnosti. Da odu kućama ili da prespavaju kod nas u postaji. Razlog? Smislit ćemo neki. Nije problem. Svi odlaze kućama. Mudro. Kolege iz popodnevne smjene odlaze. Ostali čekamo ekipu za očevide. Ne jednom mjestu ispod trake prolazi neki muškarac. Krećem za njim. Pitam ga stanuje li tu. „Ne.“ Pitam ga tko je. Ne odgovara. Vičem mu da stane. Ne staje. Prilazim mu i hvatam ga za nadlakticu. Ima li problema? Okreće se prema meni. Vidim da plače. Pokazuje na crnu vreću. Govori da mu je to brat. Ispričavam mu se i izražavam sućut. Rukujemo se i grli me. Ne pušta. Plače. Govorim mu da nije ništa kriv. Ne bi bilo pametno da vidi tijelo. Razumije. Sjeda u službeni auto pored bratove supruge. Jedan kolega ostaje s njima. Ja sjedam u svoj auto. Pišem izvješće. Čekamo i dalje. Na ulaz u park staje neki auto. Vozač izlazi, dolazi do trake i gleda. Ima li problema? „Nema, nema, samo gledam.“ Sjeda u auto i nastavlja dalje. Lud sam. Gubim se. Odmah ću se vratiti. Krećem za njim i zaustavljam ga. Alko-testiram ga i pijan je. Uzimam mu vozačku i šaljem ga dalje pješke. Pokorava se i ne prigovara. Mudro. Vraćam se u park. I dalje čekamo ekipu za očevide. Brzo dolaze. Ponavljanje detalja. Nije im prvi put, pa su brzo gotovi. Objašnjavamo obitelji da će mrtvo tijelo biti prevezeno na Zavod za sudsku medicinu. Odlaze kući. Mičem vanjsku traku i parkiram auto blizu unutarnje i blizu tijela. Ostale ophodnje odlaze. Čekamo furgon. Brzo dolazi. Ista ekipa kao i neki dan. Pozdravljanje. Susrećemo se samo u ovakvim situacijama, ali dobro se poznajemo. Okreću tijelo, iz nosa curi krv. Prva vidljiva krv. Stavljaju ga na metalna nosila i odvoze. Šaram lampom po mjestu događaja. Ostalo je dosta krvi. Zovem šefa da pošalje vatrogasce. Sjedam u auto i dalje čekam. Moj vježbenik stoji i promatra krv. Radi par mjeseci i ovo mu je prvi takav slučaj. Otvaram vrata. Je li sve u redu? Pita me: „Što je to sivo u krvi?“ Mozak. „Kako je izašao iz glave kad nema vidljivih ozljeda?“ Kroz nos. Naginje se i hvata za drvo. Povraća. Govori da nisam normalan. Sliježem ramenima. Nije trebao pitati. Vatrogasci brzo dolaze. Vide krv i pitaju što je bilo. „Pad sa sedamnaestog kata? Nemoguće.“ Moguće, moguće. Peru krv. Moj vježbenik briše rigotinu s lica i s cipela. Skupljam ostatak trake. Gotovo je. Gledam na sat. Više od četiri sata od dojave. Još skoro pola smjene za odraditi. Idemo dalje. Javljamo da smo gotovi. Nova intervencija. Tulum i velika buka u stanu. Hrpa pijanih klinaca. Život ide dalje.
Obdukcija je pokazala da je preminuo čim je pao na tlo. Svi unutarnji organi su mu se ispremiješali, a mozak se pretvorio u kašu. Skoro sve kosti na tijelu su bile slomljene. Nije bilo pomoći.
Već sam to rekao, ali moram ponoviti. Mrzim samoubojice. Zašto? Zbog sebičnosti. Jebe mi se za njihove probleme. Svi imamo slične. Mrzim to što ne razmišljaju o ljudima koji ostaju. Jasno mi je da nekada time kažnjavaju svoje bližnje, ali ne zanima me imaju li „razlog“ za to ili ne. Što je sa svjedocima? Liječnicima i bolničarima? Vatrogascima? Što su oni krivi? Kako svjedokinji objasniti da nije ništa mogla? Da nije ništa kriva? Kako objasniti svjedocima koji su gledali pad da nisu mogli reagirati jer jednostavno nisu imali vremena? Kako objasniti vozaču hitne da nije trebao žuriti? Da nije mogao prije stići? Kako objasniti bolničarima da nema smisla od dugotrajnog oživljavanja kad je osoba bila mrtva prije nego što smo svi mi došli?
Jesmo li mi mogli stići na vrijeme? Što da smo brže vozili? Zašto nam nitko nije javio točan smjer kuda se osoba udaljila? Jesmo li ga možda trebali odmah prevesti u bolnicu, pa čak i svojim autom? Jesmo li trebali odmah započeti oživljavanje? Jesmo li…
Mrzim samoubojice. Kukavice.
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar