Nisam praznovjeran i nisam nikada bio. Ne vjerujem u bapske (i sve druge) priče o duhovima i sličnim stvorenjima, bez obzira što dolazim iz krajeva u kojima su one dio narodnog folklora (da me baka sad čuje, bacila bi me preko koljena).
Jedne noći smo se vozili po svom terenu kao i nebrojeno puta do tada. Po nogostupu nam je susret hodao muškarac s kapuljačom navučenom preko glave. Obzirom da je bilo hladno, to ne bi bilo previše čudno, ali nije imao nikakvu jaknu, a kako je dolazio iz smjera platoa (prostora između više stambenih zgrada) na kojem se nalazi više raznih trgovina i ugostiteljskih objekata, pomislili smo da bi se moglo raditi o provalniku (koji nije ponio jaknu kao mu ne bi smetala kod provale). Lagano smo usporili, te je on odjednom počeo bježati. Izašli smo iz auta i potrčali za njim, te ga pratili po parkovima između stambenih zgrada. On se ubrzo umorio, pa je stao i podignuo ruke. Obzirom da so se nalazili u relativno mračnom prostoru između zgrada, naredili smo mu da lagano pođe do našeg auta. Po dolasku na osvijetljenu ulicu vidjeli smo da se radi o mladiću izrazito jake tjelesne građe. Kad sam ga pitao što radi u to doba na tom mjestu, rekao je da šeće. Naredio sam mu da izvadi sve iz džepova i pregledao ga, te vidio da kod sebe nema baš ništa. Nije imao nikakve isprave, novac, ključeve… a što je najčudnije (za ovo vrijeme) niti mobitel. I tada je odjednom počelo…
Počeo je pričati da je on vukodlak, da je noćas pun mjesec (automatski sam pogledao u nebo i stvarno je bio), te da traži sigurno mjesto na kojem će obaviti transformaciju (u vuka) na kojem ne bi nikoga ozlijedio. Upozorio nas je da nas ne želi ozlijediti, ali da se neće moći kontrolirati ako mu započne transformacija. Držao je ruke na poklopcu motora službenog vozila, te sam uočio da su mu se počele tresti. Postalo je jasno da je na rubu eksplozije. Procijenio sam da imamo malo vremena za konkretno postupanje, ali da ne treba nagliti jer bi ga mogli samo izazvati. Znači, trebalo ga je što prije svezati, ali paziti da ne uoči naše namjere. Počeo sam ga ispitivati o transformaciji, koji su znakovi, ide li postupno ili odjednom, ima li nekih najava, ovisi li o mjestu ili vremenu… Znao sam da hodamo po rubu i da ga možda guram i preko njega, ali mi je cilj bio „ufurati“ ga u priču i objašnjavanje kao ne bi pazio na naše postupke. Kolegica je to razumjela, ali me svejedno gledala kao da nisam normalan (kasnije je rekla da je mislila da će me odmah pročitati, obzirom na gluposti koje sam izgovarao). On je pričao kako mu se nakuplja neki osjećaj agresije, ali apsolutno uvijek želi naći sigurno mjesto (kako ne bi nikoga povrijedio). Nakon nekog vremena mu počne pucati koža (uz vidljive plamenove), te mu ispod te popucale kože počnu brzo rasti dlake, a da to pucanje počinje od podlaktica. Upravo to je bila ona sretna okolnost koju sam čekao i priželjkivao. Potpuno sam mu povlađivao i zatražio ga da mi pokaže podlaktice, te da zasuče rukave do laktova kako bih bolje vidio je li transformacija već započela. Stvar je u tome da se lisice moraju stavit na golu kožu jer često nema svrhe ako se stavljaju preko odjeće (stavljanje duž traje, često se ne mogu dovoljno stisnuti, pa ruka isklizne i sl.), te su mi trebale njegove gole ruke. Potpuno se uživio, te je oslobodio podlaktice i ispružio ruke ispred sebe. Rekao sam mu da ne vidim dobro jer nema dovoljno svjetla, te da stavi ruke na leđa kako bi ih osvijetlili farovi službenog auta. Ovo je bilo poprilično prozirno i mislio sam da neće proći, ali potpuno je uspjelo. Stavio je obje ruke na leđa, te sam mu u sekundi stavio lisice na obje ruke. Siguran sam da ih nikada u životu nisam brže izvukao i stavio na nekoga. Instruktori s Akademije bi bili ponosni.
Bio je zbunjen i nije mu bilo jasno što se točno dogodilo. Kako je bio izrazito krupan, postojala je vjerojatnost da će nam i svezan raditi velike probleme, te sam mu objasnio da smo ga svezali za svaki slučaj i da ćemo ga odvesti na sigurno mjesto prije njegove transformacije. Sjeo je na stražnje sjedalo, a kolegica je sjela pored njega. U prethodnom razgovoru mi je rekao da je bio na psihijatrijskom liječenju u jednoj od gradskih bolnica (na što nisam reagirao kako u ne bih probudio sumnju), te sam žurno krenuo prema toj bolnici. Inače, redovan postupak bi bio da mu zovemo hitnu pomoć ili da ga privedemo u postaju, pa da hitna pomoć dođe tamo, ali sam procijenio da nemamo previše vremena (takvi bolesni ljudi znaju biti užasno agresivni i jaki - bilo je primjera trganja željeznih lisica). I dalje sam ga ispitivao o transformaciji, ali se on već počeo gubiti.
Prestao je odgovarati na pitanja, te nam je počeo prijetiti. To nisu bile „normalne“ prijetnje, već je govorio da smo svi prokleti, da ćemo završiti u paklu, da ćemo svi gorjeti, da će preživjeti samo odabrani (a da je on jedan od njih), da je bio u paklu, da su ga već više puta ubijali, spaljivali, vješali, strijeljali… ali da ga ništa nije ubilo. Prosječnom čovjeku u prosječnoj situaciji (u kojoj sjedite iza zaključanih vrata, u sigurnosti svoje sobe, danju ili uz upaljeno svjetlo, uz upaljen radio ili TV, možda u društvu…) je jasno da su to riječi bolesnog čovjeka, ali mi smo bili sami, usred noći, usred grada, ali bez prolaznika… a on je bio odmah uz nas, svezan običnim lisicama (koje me nikada nisu izdale, ali uvijek postoji prvi put), dahtao je, vikao, pljuvao, slinio, tresao se i drhtao… Kako na ulicama nije bilo nikoga, nisam se zaustavljao na crvena svjetla, tako da smo brzo došli do bolnice. Čuvari na ulazu su rekli da će ga oni preuzeti, ali kad su ga vidjeli u kakvom je stanju, poslali su nas direktno na odjel. Zanimljivo je da su na odjelu (inače zatvorenom) upravo primijetili da je pobjegao, ali još nisu obavijestili policiju. Mislili su da je negdje u zgradi. Prvo su se začudili što je vezan, ali su onda shvatili da nije popio večernju terapiju, te da je zapeo u svom elementu. Inače mrzim radnje u filmovima i serijama u kojima se problemi rješavaju u zadnjim trenucima, ali tu je ispalo da smo ga pronašli skoro u zadnji čas. Da je imao još pola sata vremena, vjerojatno bi potpuno podivljao, a onda bi netko vjerojatno i stradao.
Dok ovo pišem, pri čemu sjedim iza zaključanih vrata, u sigurnosti svoje sobe, danju i uz upaljeno svjetlo (za svaki slučaj), uz upaljen radio i TV (bez tona), u društvu velikog crnog psa i male smeđe supruge, s pištoljem pored tipkovnice… mogu reći da se ne bojim vukodlaka i da su to obične gluposti. Sreo sam jednog i pojeo ga za doručak. Drugi put će biti još lakše.
Sad mi je palo nešto na pamet… koriste li vukodlaci Internet???
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar